Tekst: Roman Ozimec
Radićev biokovski pipalac (Biokovobythus radici)
Radićev biokovski pipalac (Biokovobythus radici Pavićević & Ozimec, 2013), odrasli mužjak-holotip iz špilje Kukor, crtež M. Popović
Endemični Biokovac nazvan u čast Dr. fra Jure Radića
Ove 2020. godine slavimo 100 godišnjicu rođenja i tugujemo zbog 30 godišnjice smrti Jure Radića (1920.-1990.), vrhunskog i sigurno najsvestranijeg biokovskog prirodoslovca, koji je bio svećenik, humanist, učitelj, pedagog, ekumenist, poliglot, liturgičar, planinar, astronom, filatelist, te ekolog, zoolog – malakolog, botaničar i muzealac. Ali nadasve je bio ljubitelj i poznavatelj prirode, vrhunski zaštitnik, motivator i edukator te vizionar, osnivač Malakološkog muzeja u Makarskoj, otac Parka prirode Biokovo, nakladnik znanstvenog periodika Acta Biokovica, te sanjar još zasad neostvarenog Instituta Planina i more u Makarskoj. Ujedno, ove 2020. godine, u sklopu projekta Čisto podzemlje, čisti se od komunalnog otpada Kukor špilja u selu Bast, smještenom na južnim padinama Biokova, poviše Baške Vode, prapostojbini Jure Radića, kao i većine Baškovođana. Iz ove špilje opisana je endemična špiljska vrsta kornjaša (Coleoptera) nazvana u čast našeg slavnog i omiljenog Jure Radića, pa je red da je pobliže upoznamo.
Dr.Fra Jure Radić na Biokovu
Radićev biokovski pipalac (Biokovobythus radici Pavićević & Ozimec, 2013) je sićušna vrsta pipalica (Pselaphinae), potporodice kusokrilaca (Staphylinidae), duljine tijela tek oko 1,1 mm (Sl. 1), vrlo svijetle, donekle jantarne boje tijela zbog kemijskog spoja – hitina, od kojeg je građeno. Tijelo mu je prekriveno gustim sitnim dlačicama, ali i velikim brojem dugačkih osjetilnih dlaka (setae) s kojima se, kao i izduljenim čeljusnim pipalima lakše snalazi, ili bolje rečeno – pipa, u vječnom mraku biokovskog podzemlja. Uz to je bezbojan i bezočan, odnosno depigmentiran i anoftalan, što sve ukazuje da se radi o pravoj špiljskoj vrsti – troglobiontu. A velika i oštra gornja čeljust (maxila) ukazuje da je i ovako sićušan, pravi predator koji se hrani još sitnijim špiljskim organizmima, prvenstveno skokunima (Collembola), jednakonožnim rakovima (Isopoda), grinjama (Acari) i drugima.
Špiljsko stanište Kukor špilje, u kojem obitava Radićev biokovski pipalac, foto R. Ozimec
Njegovim opisom, ne samo da je utvrđena nova vrsta za znanost, već je uspostavljen i novi rod Biokovobythus – biokovski pipalci. Novi rod i vrsta opisani su iz baščanske špilje Kukor, na samoj granici sela i Parka prirode Biokovo, gdje ju je prvi puta 08. rujna 2005. godine našao pisac ovog teksta, i sam periodični Baščanin. Naknadno je nađena još samo u špilji Bubnjavača kod Veprica, koja je ujedno i vrhunsko arheološko nalazište. Naravno da opis ove vrste ne bi bio moguć bez sustavnog i dugogodišnjeg terenskog rada, a posebno sustavnog monitoringa speleoloških objekata Parka prirode Biokovo, koji se provodi još od 2000. godine. Za sada utvrđeni areal ovog našeg rijetkog i skrovitog Biokovca obuhvaća isključivo primorsku padinu Biokova, na kojoj je nađen samo u ove dvije, navedene špilje Makarske rivijere i nigdje drugdje. Možemo pretpostaviti da vrsta obitava i u drugim, ne baš prečestim špiljama i jamama primorskog pojasa Biokova.
Opisom Radićevog biokovskog pipalca, kao i nedavno opisanog biokovskog štipavca (Euscorpius biokovensis Tropea & Ozimec, 2020), ali i cijelog niza špiljskih vrsta Biokova, opisanih u zadnjih dvadesetak godina (Lovricia aenigmatica Lakota, Mlejnek & Jalžić, 2002; Protoneobisium basilicae B. Ćurčić & Rađa, 2008; Neolovricia ozimeci Lakota, Jalžić & Moravec, 2009; Strouhaloniscellus biokovoensis Bedek & Taiti, 2009; Tritomurus velessi Lukić, Houssin & Deharveng, 2010; Leptomeson biokovensis Giachino, Bregović & Jalžić, 2011; Balkanodesmus biokovensis Antić & Reip, 2014; Speluncarius biokovensis Hlaváč, Lakota & Čeplík, 2016; Derossiella lukici Lohaj & Delić, 2019; Thaumastocephalus slavkoi Hlaváč, Bregović & Jalžić, 2019; Thaumastocephalus troglavi Hlaváč, Bregović & Jalžić, 2019) u stvari tek započinjemo upoznavanje čudesnog biokovskog krškog podzemlja, koje kao neki starac polako otvara svoju škrinju s blagom iz čije neizmjerno sjajne nutrine ispadaju pojedini biseri. Jedan od njih od 2013. sija za pokojnog fra Juru, a njegov Radićev biokovski pipalac uskoro će, zahvaljujući radu biokovskih speleologa, dobiti čist i uredan dom.
Korištena i preporučena daljnja literatura:
- Ozimec, R., 1999: Bast – Zaselak pod Biokovom, Hrvatski Zemljopis, 38:40-44, Zagreb.
- Ozimec, R. (ur.), Alduk, I., Alegro, A., Benček, Đ., Bušelić, S, Cvitanović, A., Dragušica, H., Franić, M., Hrstić, I., Hršak, V., Jurišić, H. G., Kuluz, Ž., Šabić, V. F., Šunde, S., Tomasović, M.: Biokovo, Graphis, 284 str., Zagreb.
- Pavićević, D. & Ozimec, R., 2013: A new troglobitic genus of Bythinini (Staphylinidae, Pselaphinae) from Biokovo Mt., Central Dalmatia, Croatia, Fauna Balkana, 2:269-280.
- Radić, N., 1998: Dr. fra Jure Radić: život i djelo (1920.-1990.), Zbornik “Kačić”, 296 str., Split-Makarska.
- Tomasović, M., 2004: Pećina Bubnjavača u Velikom Brdu iznad Makarske – Novo neolitičko i eneolitičko nalazište u srednjoj Dalmaciji, OHAD, XXXVI/2, Zagreb, 2004., 39-54
Kukor špilja (nacrt H. Cvitanović, D. Basara; digitalizirao D. Basara)
